Za Gusinjepress piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Draga braćo i prijatelji – Bošnjaci, Albanci, Muslimani i svi pripadnici islamske vjere, bilo da ste u Crnoj Gori, širom Evrope ili daleko od domovine, na muhadžirskim putevima, u tuđini đe vas srce uvijek vuče nazad.
Kao vaš brat, etnički Crnogorac, koji s vama dijeli sve ljepote islamskih vrlina koje vas krase, iz dubine srca vam želim da ovaj sveti mjesec Ramazana provedete u miru, slozi i blagostanju. Neka vas vaše dove i misli ujedine u dobru, neka vam srca budu blaga i ispunjena milošću, a vaši domovi obasjani ljubavlju i spokojem.
Ramazan nije samo post i odricanje, već i vrijeme kada duše nalaze svoj put do svjetlosti, kada ruke pružamo jedni drugima, kada pokazujemo koliko smo kao ljudi veliki u svojim djelima i plemeniti u svojim namjerama. Neka vam svaki iftar bude trenutak zahvalnosti, neka svaki suhur bude podsjetnik na snagu vjere, a svaka dova most koji nas povezuje sa Stvoriteljem i jedne s drugima.
U ovim vremenima iskušenja, dok proživljavamo izazove svakodnevice, neka nam Ramazan bude svjetionik nade i podsjetnik da smo najsnažniji kada smo zajedno. Neka naše misli i dove-molitve budu upućene svoj braći i sestrama u Palestini i svuda đe nevini stradaju, đe se suze prolivaju, đe se nepravda čini. Sjetimo se onih koji su kroz istoriju trpjeli patnju samo zbog imena i vjere, sjetimo se svih stratišta Zapadne Evrope i daleko šire, đe su vaši preci ostavili svoje živote, ali nikada nisu izgubili dostojanstvo. Neka nas Ramazan ne dijeli, već sjedinjuje. Neka nas nauči da budemo bolji, da budemo snažniji u vjeri, dostojanstveniji u postupcima i milostiviji jedni prema drugima. Jer samo kroz ljubav, razumijevanje i zajedništvo možemo graditi svijet dostojan naših snova.
U to ime vam poklanjam svoju pjesmu. Ramazanska svjetlost. Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
RAMAZANSKA SVJETLOST
U tišini noći, dok ezan šapuće iz džamija na obroncima Pešteri,
dok rijeka Lim odnosi misli onih koji poste u sjenci minareta,
Ramazan dolazi kao svjetlost, ne kao prolazan plamen, već kao Nur što obasjava duše.
U Sandžaku, među kamenim kućama, đe su stope deda još uvijek žive,
u Crnoj Gori, među planinama koje pamte molitve izgovorene u vremenu progona, Ramazan ne donosi samo odricanje, već i sjećanje.
Sjećanje na muhadžire, na one što su ponijeli vjeru u srcu, ostavljajući domove za sobom, kao što je Musa vodio svoj narod, kao što su sufije napuštale malene ulice u potrazi za beskrajem Istine.
Sjećanje na one što su postili u danima bez hljeba, na one što su klanjali na zemlji što pamti njihova staradanja, na ruke što su dijelile i kada nisu imale ništa do nade.
Ramazan je u očima starca što pred akšam izgovara šapatom dove, u ruci đeteta što pruža hurmu neznancu u prolazu, u svjetlu kandilja što treperi iznad ulica kojima su nekad prolazili vaši preci, sve dok ih vjetrovi ne odnesoše preko mora i daleko od doma.
Ibn Arebi je govorio: ”Post je most između tijela i duše.” A mi ostajemo ovđe da postimo, da čekamo zoru kao što su je čekale mnoge generacije, da vjerujemo da svjetlost Ramazana nikada neće nestati, jer ona nije samo u danima posta, već u svakom srcu što zna da je sabur snaga, da je dova oružje i da je milost put ka vječnom Svijetlu.
Leave feedback about this